“MOJA TRKAČKA KRONOLOGIJA” – FELJTON by Gurkha Maratonac, 1. DIO: Počeo sam se baviti trčanjem 2000. Tada sam imao 22 godine a glavni razlog je bio prestanak pušenja. Pušio sam otprilike 5 g., dnevno pola kutije, počevši u trećem razredu srednje. Čitao sam da trčanje pomaže u odvikavanju od pušenja i to se pokazalo točnim. Kako su se kilometri povećavali tako se broj cigareta smanjivao. U početku sam mogao pretrčati svega par kilometara skroz laganim tempom i tako 3x tjedno. Nakon nekoliko tjedana, par kilometara 3x tjedno je naraslo u 5km 3x tjedno. Nakon nekoliko mjeseci, trčao sam tjedno oko 20km a nakon godinu dana oko 30km tjedno i tu količinu sam zadržao narednih godina. 30km tjedno mi je bilo 3x po cca 10km koliko iznosi veliki krug po Maksimiru što je jedna od mojih omiljenih staza za trčanje. S vremenom, osim trčanja počeo sam vježbati snagu i snažnu izdržljivost te fleksibilnost. Iako sam znao da ozbiljni trkači mjesečno trče 200-600km (tjedno 50-150km), neki čak i više od toga, nikada nisam povećavao svoju kilometražu. 30km tjedno mi je bio standard. Pojačavao sam tempo, intenzivirao vježbe mišićne izdržljivosti, trčao sa utezima oko nogu, suplementirao ali nikada nisam povećavao kilometražu. Znao sam da za ozbiljniji napredak moram ozbiljno podići kilometražu ali radije sam pribjegavao svim drugim mjerama. Jednostavno, volim trčati ali ne više od 30km tjedno. 🙂 Mrzim tzv. treninge dužine ali znam da su neizostavni dio ozbiljne dugoprugaške pripreme. Bilo je sezona kada sam često trčao utrke 20+ km pa su mi takve utrke ujedno bili i treninzi dužine. Znači neke polumaratone i maratone sam trčao kao trening dok sam neke polumaratone i maratone trčao zbog rezultata. Onda mi je tjedna kilometraža porasla na 40-50km tjedno ali bi se ubrzo vratila na 30km. (nastavak slijedi)

“MOJA TRKAČKA KRONOLOGIJA”, FELJTON by Gurkha Maratonac, 2. dio: Sa samo 30km tjedno, najviše zahvaljujući redovitosti, od 2000-2009, iz godine u godinu pomalo sam napredovao uopće bez ikakvih planova i tek ponekad sa jačim treninzima. U periodu 2009. – 2012. počeo sam odlaziti na cestovne utrke po Hrvatskoj i tih godina postižem svoje osobne rekorde: 5km 18:16, zg kros liga Maksimir duga 33:51, kratka 16:06, Savski nasip duga 33:31, kratka 18:01, Lagvić cesta 51:14, 10km 38:18, polumaraton 01:23:11, Starek polumaraton 01:29:05, maraton 03:13:54. Nakon 2012. i sve do 2017. počinjem preskakati bazni trening zimi, ne prakticiram aktivan odmor ljeti i više jedem. Posljedice su logične: forma slabi, kile se skupljaju (sa idealnih 62-63 na 70), rezultati padaju… (nastavak slijedi)

“Moja trkačka kronologija”, feljton by Gurkha Maratonac, 3. dio: Važno je naglasiti da sam svo znanje o kondicijskoj pripremi, uključujući o trčanju, stekao isključivo SAM čitajući stručnu literaturu, prikupljajući informacije na Internetu, posjećujući stručne seminare na KIF-u, studirajući jednu godinu za trenera i, naravno, kroz praksu. Iako sam u osnovnoj i srednjoj školi imao predmet Tjelesni i zdravstveni odgoj nažalost sve se svelo na “puknem vam loptu da igrate nogomet a ako je ružno vrijeme onda gimnastika u dvorani”. Baš nikakvu teoretsku podlogu nismo dobili čak ni o općoj kondicijskoj pripremi, a kamoli specifičnoj npr. dugoprugaško trčanje. Ništa o sportskoj higijeni i zdravoj, sportskoj prehrani. Osim nepotrebnog treniranja strogoće. Sad kad sam stariji vidim koliko je Tjelesna i zdravstvena kultura zapostavljena u obrazovnom sustavu. Zar je moguće da sav onaj kvalitetan kineziološki kadar koji izađe sa KIF-a završava u privatnom sektoru, znači u sportskim klubovima i kao osobni treneri? Ista stvar mi se dogodila služeći vojni rok u HV. Očekivao sam pravu obuku: vojni poligon sa svim mogućim preprekama, stručne instruktore i mnogo gađanja. Mislio sam sebi da ću iz vojske izaći snažniji i sposobniji. Ono što sam zapravo doživio jest godinu dana maltretiranja, čisti gubitak vremena i kolekcioniranje psihičkih trauma. “Instruktor” bi nas odveo na livadu, koji poligon? Tog ima samo u filmovima – ne u HV,  i zapovjedio da radimo sklekove. Nije nas znao naučiti ni raznim varijantama izvođenja sklekova. Slijedi rasklapanje i sastavljanje puške na -10 stupnjeva Celzija tako da su mi prsti krvarili od mnogobrojnih posjekotina. Radovao sam se gađanju, ali bilo bi pretenciozno nazvati gađanjem 2-3 odlaska na streljanu tijekom cijelog vojnog roka i ispucanih ukupno cca 18 metaka. Par singlova, jedan burst i tako 2-3 puta tijekom 12 mjeseci vojnog roka (ako se točno sjećam: 2mj. temeljna, 3 mj. specijalistička i 6mj. završna plus redovni odmor 2 ili 3 tjedna). Ništa čudno kad znamo da Hrvatska nema vlastitu Tvornicu streljiva nego streljivo kupujemo iz Bosne. Moram spomenuti i ovo: kuhinja puna žohara, jedeš a smeđi insekti ti prave društvo. Oprema? 3 broja veća jer je problem pripremiti adekvatnu opremu za vojnike. U Hrvatskoj je sve problem organizirati osim dodjele činova i odlikovanja. Sad je prošlo preko 25 g. od formiranja Republike Hrvatske a političko-vojni krugovi još nisu uspjeli riješiti krucijalne stvari za domovinsku sigurnost. Sastajali se jesu mnogo puta, napisali jesu tonu memoranduma. Da li su išta rješili? Nisu ili premalo. 25g. borbi za fotelje i međusobnih podmetanja. Ovu digresiju sam jednostavno morao uključiti u svoj feljton jer mi je dugo ležala na srcu. Iskreno, mislim da bi pola činova i odlikovanja trebalo preispitati i poništiti kad vidim tko ih je i kako “zaslužio”. Neću sada još i o reviziji privatizacije jer bi bilo previše. Završiti ću ovu digresiju sa zaključkom da se Hrvatska nalazi u začaranom krugu međusobnih političkih podilaženja, skupljanja jeftinih političkih bodova i populističkim inicijativama isključivo sa ciljem pogodovanja vlastitim političkim ili ekonomskim ambicijama te raznim domaćim i stranim interesnim skupinama i lobijima. Još nešto moram spomenuti. Prvi dan završne  obuke tadašnji časnički namjesnik Pero Dubravac ispred cijelog voda konstatira “ti niesi naš”. Slično mi je rekao, čak me tako redovito zvao  “profesor” Mato Banovac u srednjoj školi ali on je koristio termin “mali zeleni”. Valjda u istom smislu kao da nisam njihov, ja sam stranac, alien. Čiji njihov? Još uvijek ne znam što to znači. Izuzetno pedagoški i profesionalno. Sad kad sam istresao ono što mi dugo vremena leži na srcu, stvara stres i tako kvari sportske rezultate, mogu se vratiti temi ovog feljtona a to je trčanje. U slijedećem, 4. dijelu ću detaljno opisati svoje trkačke pripreme i metodu treniranja.

“Moja trkačka kronologija”, feljton by Gurkha Maratonac 4. dio (kad napokon počinjem pričati samo o trčanju :-)): Prvo moram spomenuti 3 bitne stvari koje nisam znao kad sam počeo trčati jer nisam imao ničiju profesionalnu pomoć već sam sve učio sam kroz iskustvo. To su 1) dijagnostika stopala, 2) double knot i 3) problem gljivica na nožnim prstima. 1): Prije nego što se počnete baviti trčanjem obavezno napravite dijagnostiku stopala. To možete sami, ako znate, uz pomoć vode i čistog, bijelog, ravnog A4 papira ili možete otići npr. u Bauerfind u Draškovićevoj gdje će vam napraviti pasivnu dijagnostiku ili možete otići u pravu ortopedsku kliniku gdje će vam napraviti obje dijagnostike – aktivnu i pasivnu što je najbolje ali i najskuplje. Ja sam si sam radio dijagnostiku, postoji opis u stručnoj literaturi, ali sam svejedno išao u Bauerfind u Draškovićevoj zbog izrade anatomskih uložaka pa su mi tamo napravili pasivnu dijagnostiku. Jedan par uložaka sam platio 500kn i zadovoljan sam njima. Vrlo su kvalitetni. Otkad ih koristim počeo mi se ublažavati kronični patelarni tendinitis. Da sam to znao i napravio prije nego što sam se počeo baviti dugoprugaškim trčanjem u startu bi izbjegao razvoj kpt-a. Ljudi ne znaju da imaju kriva stopala i još kupe krive tenisice pa dodatno iskrive stopalo. Problemi se ne jave odmah već nakon nekog vremena, prije ili kasnije ovisno o količini trčanja, i manifestiraju se na koljenima ili leđima. Ljudsko tijelo je zbroj svih dijelova povezanih u cjelinu i kad vam je negdje nešto krivo to se kompenzira na drugom mjestu. Događalo mi se da usred kretanja, hodanja ili trčanja, moram stati zbog paralize koljena i mirovati 10min. prije nego što uopće nastavim sa kretanjem. Kod kpt-a nije problem ići uzbrdo ili gore po stepenicama već je problem ići nizbrdo ili niz stepenice zbog strukture koljenog zgloba. Postoje specifični čučnjevi, pod kutem od 15°, koji se rade sporo i kontrolirano a služe jačanju patelarne tetive. Zadnja opcija je kirurška operacija. Ono što je bitno naglasiti za kpt jest to da je kpt atipična upala koja se ne može tretirati protuupalnim lijekovima. Pomažu led i masti za bolju cirkulaciju krvi kroz ozljeđeno područje i regeneraciju tkiva, ali jedino i isključivo za rješavanje kpt-a pomažu ulošci i specifični čučnjevi. 2): Uvijek sam tenisice vezao jednim čvorom tj. single knot. Tijekom trčanja događalo se da mi žniranac negdje zapne ili se natopi vlagom pa se razveže. Zamislite situaciju kad imate dobar tempo i smjelo jurišate po osobni rekord, dobro ste hidrirani i nutricionizirani, raspolažete sa dosta energije, sve izgleda super. I onda vam se odveže žniranac a tenisica počinje plesati. Prođete još desetak metara a onda postane očito da morate stat i zavezat žniranac. Nastavljate dalje. Na kraju vam nedostaje 10 sek. za osobni rekord. To se može izbjeći korištenjem kvalitetnih žniranaca ali najsigurnije je napraviti dvostruki čvor tj. double knot. Nikad više otkad koristim double knot tehniku nisu mi se odvezali žniranci tijekom trčanja. 3) gljivice na nožnim prstima: zbog kombinacije obilnog znojenja kao logične posljedice napornog treniranja, dakle obilne vlage, i zbog trenja među nožnim prstima, dakle visoke topline, te neredovitog održavanja higijene obuće, dolazi do pojave gljivica tj. koža se počne ljuštiti. Zapravo gljivice uništavaju, jedu kožu. To isto nisam znao u početku bavljenja trčanjem. Stopala sam prao svaki dan sa sapunom. Tenisice sam mijenjao ovisno o istrošenosti, obično svakih godinu-dvije. Ali kroz iskustvo sam naučio da je bitno održavati pravilnu i redovitu higijenu obuće. To znači svaka 3 mjeseca oprati sa sapunom svu obuću, od kućnih šlapa do tenisica i cipela, a svaka 3 tjedna špricati svu obuću iznutra sa antibakterijskim sprejem. Ako se gljivice ipak pojave treba kupiti odgovarajuću kremu u ljekarni, mazati 2x dnevno 2 tjedna, oprati i dezinficirati svu obuću. Gljivice skroz nestanu za 2 tjedna. Prije nego što počnem detaljno opisivati svoju metodu treninga, kojom sam od anemičnog (kažem anemičnog jer mi je željezo cijeli život na donjoj granici) mršavka pušača (u osnovnoj školi 50kg, srednja 55kg, sada 65kg t.t.), koji je u početku bavljenja trčanjem jedva mogao pretrčati 100m jakim tempom, do dugoprugaša s osobnim rekordima redom 5/10/21/42km: 18:30/38:18/01:24/03:13, moram objasniti zašto sam sve naučio sam. Razlog je taj što kad sam počinjao trčati, tamo negdje 2001., nije bilo danas popularnih škola trčanja i nisam tada znao nikoga koga bi smatrao autoritetom za trčanje. Poznavao sam neke trkače ali nisam uopće bio impresioniran njihovim znanjem. Onda sam se učlanio u AK Veteran, sada AK Maksimir, gdje ima dobrih, boljih i vrhunskih trkača (Marija Vrajić) ali s obzirom da sam do tada već prikupio dosta znanja o trčanju, i stalno sam se educirao kroz studij, stručnu literaturu i Internet, opet nisam bio s ničime posebno impresioniran a i još nije bilo sustavnih treninga u sklopu našeg kluba što se kasnije promjenilo. Da se razumijemo, uvijek bi usput čuo neki koristan savjet npr. od Marije ili predsjednika Ante koji oboje imaju respektabilne dugoprugaške rezultate, s tim da je Marija čak i rekorderka s prvoklasnom atletskom kategorizacijom, ali onda još nije bilo sustavnih treninga i jednostavno sam učio sam. Nismo imali nikakvu klupsku logistiku osim čistog entuzijazma jer je AK Maksimir/Veteran bio klub atletskih veterana koji su se koristili i koriste prostorijama AK Dinamo. Meni je to bilo teško izvedivo jer me nitko nije poznavao u AK Dinamo a i realno to je toliko mali prostor da se nisam htio gurati sa domicilnim atletičarima. S vremenom sam upoznao neke trenere i atletičare u AK Dinamo ali nisam htio ići tamo jer je to stvarno mali, neadekvatan prostor i za njih same a kamoli još da netko dođe sa strane. (nastavak slijedi narednih dana)

“Moja trkačka kronologija” 5. dio (u kojem ću napraviti osvrt na hrvatsku klupsku trkačku scenu) – feljton by Gurkha Maratonac
Trčanjem sam se počeo baviti otprilike tamo negdje 2003-2005, ne znam točno koje godine jer sam tih prvih par godina trenirao bez plana i evidencije. Kasnije sam počeo bilježiti svoje treninge i rezultate.
Sjećam se da sam trčao na Savskom nasipu, dok je pored trajala kros liga, i da me Predsjednik Ante pozvao u klub Veteran. Učlanio sam se u klub i krenuo sa kros ligom.
Ne sjećam se prvih utrka, ali sam zabilježio svoj prvi bolji amaterski rezultat. Godina 2008., 4 Zagrebačka Trga utrka na 5km za 18:36. To je meni bio odličan rezultat jer sam u početku bavljenja trčanjem 5km na treningu trčao preko 20min, čak oko 25min. Bez ičije pomoći, bez ikakve logistike i još tada bez sportskog iskustva i znanja – samo vlastitom upornošću i voljom skinuo sam rezultat na 5km za 5-7 minuta. Iste 2008. na Zagrebačkom maratonu sam otrčao 5km za 19:25. Treba uzeti u obzir tradicionalnu gužvu na startu gdje se sigurno izgubi 30sek-1min pa je to zapravo ispod 19 min. Dakle, 2008. g. 5km za 18-19 minuta. Nastavio sam sa treninzima i zg kros ligom, nabavio sam raznu sportsku literaturu o trčanju i stručnu kineziološku literaturu, istraživao po Internetu, skupljao informacije, unapređivao svoje treninge. Nisam se nikada orijentirao isključivo na trčanje već me oduvijek privlačila općenita kondicijska priprema sa trčanjem kao središnjim faktorom. Upisao sam vanredni studij za trenera na KIF-u te položio 2 semestra. Prekinuo sam studij jer sam novac uložio u sportska putovanja i opremu. Jednog lijepog dana, čim se financijski oporavim, sigurno ću se vratiti na KIF.
Šteta što više nema utrke 4 Zagrebačka Trga koju je organizirala PU Zagrebačka. Mislim da znam razlog za to. Neki idiot, u svojstvu pratnje jednog sudionika utrke, prilikom dodjele odličja glasno je vikao antipolicijske slogane poput “fuj policija” i slično, ne sjećam se točnih riječi. Policija se razumljivo uvrijedila, tamo su bili visoki policijski dužnosnici, i prestali su organizirati tu utrku. Šteta. Zbog jednog debila…
U to vrijeme u Hrvatskoj nije bilo puno klubova za cestovno i brdsko trčanje, ali tu ne računam prave atletske klubove. Od amaterskih klubova postojali su samo AK Veteran, kao klub atletskih veterana, i AK Sljeme kao klub trkačkih entuzijasta. Imali smo manje aktivnih trkača nego Slovenija. Poslije se trčanje počelo sve više popularizirati kroz razne škole trčanja, a osnovani su i novi atletski klubovi te mnoge sportske udruge koje su se u svom programu djelomično ili u cijelosti bavile trčanjem. Danas je slika puno bolja što se tiče ukupnog broja aktivnih trkača u Hrvatskoj ali je još uvijek daleko od poželjne. Najbolji pokazatelj mi je broj trkača koje sretnem dok trčim. Još uvijek premalo. Na kapaljku.
Ak Veteran je promjenio ime u Maksimir što je bilo logično s obzirom da se klub proširio neveteranskim članstvom. Imali smo juniorskog prvaka u HUCIPT za 2012. g. i dosta solidnih seniora, a naša najistaknutija članica Marija Vrajić kategorizirana je sportašica svjetske klase.
Neću ulaziti u povijest međusobnih odnosa klubova Maksimir (Veteran) i Sljeme jer me to predatira. Znam toliko da je gosp. Dragan Janković prvotno bio član Veterana pa je otišao i osnovao Sljeme. Kad pogledam situaciju iz tadašnje perspektive: klub se zvao Veteran i bio je klub atletskih veterana bez daljnjih profesionalnih ambicija, posve mi je razumljiv Jankovićev potez. Čovjek je imao veće planove, tj. htio je kanalizirati svoj entuzijazam profesionaliziranjem cestovnog i brdskog trčanja što tada nije bilo moguće u okvirima Ak Veteran. Janković je imao svoje ideje i jedini način da ih ostvari bilo je osnovati vlastiti klub. Da li je uspio? Apsolutno da. Jer danas imamo 2 jaka kluba umjesto 1 i svaki ima svoj karakter. Ne mogu se uspoređivati ta dva kluba iz razloga što nemaju isti karakter. Ak Maksimir (Veteran) je klub atletskih veterana, koji se s vremenom djelomično profesionalizirao, a Ak Sljeme je klub koji je od osnutka težio profesionalizaciji i prosjek godina članova kluba je znatno niži. To je kao da uspoređujemo savezničke komandose iz iskrcavanja na Normandiju i današnje elitne postrojbe neke suvremene vojske. Današnji komandosi su bolje opremljeni, raspolažu novim vještinama i znanjima, imaju nove napredne ideje koje žele implementirati ali nikada neće proći ono što su prošli vojnici u Normandiji. Sve ima svoje.
Upravo zbog toga što nisam otpočetka prepoznao prirodu stvari, tj. karakter klubova imao sam određenih problema. Očekivao sam infrastrukturu, organizaciju putovanja na utrke, stručnu pomoć, itd. Toga nije bilo u Ak Veteran. Čak ni profesionalni atletski klubovi poput Ak Dinamo nisu bili u svemu kompletni. I dan danas imaju problema sa infrastrukturom. Treniraju u podrumu i na hodniku, garderobni ormarići stari, stare pločice pod tuševima. Pravi spartanski uvjeti, svaka im čast na postignutim rezultatima. Što se tiče mene osobno, svojevremeno sam se upisao u Ak Dinamo kod trenera Mladena Kršeka sa ciljem da popravim svoje treninge i rezultate. Ušao sam prvi put u svlačionicu i odmah izašao vidjevši stanje infrastrukture. Shvatio sam u kakvim uvjetima treniraju i da ja imam bolje uvjete doma u svojoj garaži. Nije ni čudo zašto svi ti profesionalni atletski klubovi rade isključivo sa najtalentiranijim atletičarima – nemaju uvjete za bolje i više. Nisam im htio biti na smetnji. Otišao sam i nisam se vratio. Naravno da sam ostao u dobrim odnosima sa njima. Uvijek ih pozdravim u Maksimiru i popričamo.
Dakle, praktički, od Ak Veteran nisam mogao očekivati ništa više od gole registracije u Savez i prijevoza na neku utrku. Sljeme je imalo znatno veću godišnju članarinu ali je i nudilo mnogo više – počevši od vlastitih klupskih prostorija, organiziranih odlazaka na inozemne utrke, itd. Napokon, odlučio sam slijedeće: ostati ću u Ak Veteran, odnosno u Maksimiru, čisto radi formalnosti jer moram biti učlanjen u Savez zbog sudjelovanja na službenim takmičenjima i priznavanja rezultata na istima, a vlastitim sredstvima ću financirati svoje sportske aktivnosti. Kupio sam raznu sportsku opremu, odjeću i obuću, prilagodio dvorište i garažu za kondicijsku pripremu, plaćao si sportska putovanja, upisao KIF i pohađao seminare.
Razočarao me pristup Atletskog Saveza u nekim situacijama. Npr. organizirali su utrku na Bundeku 3km povodom Dana Europe. Dođem tamo, sunce prži, otrčim utrku po paklenoj vrućini i onda mi kažu da nisu mjerili ni bilježili rezultat. Znači ja kao trkač amater mogu trošiti svoj novac, svoje vrijeme, svoju energiju, sve svoje, a oni ne mogu mjeriti i bilježiti rezultat.
Razočaralo me neznanje i neuviđavnost državnih struktura što je posljedica nepotizma, a prije svega krivo postavljenog obrazovnog sustava. Radim u državnoj službi u kojoj se neophodnom potrebom smatra pušenje cigarete dok se istezanje i razgibavanje smatra nepotrebnim gubitkom vremena. Tako da pušači imaju nepisano pravo na 1 sat dnevno za pušenje cigareta, a onaj koji se digne od stola i prošeta ili vježba, da bi potaknuo cirkulaciju, taj se smatra neradnikom. Sustav nije uređen i upravo zbog te neuređenosti, ali i zapošljavanja podobnog a ne sposobnog rukovodećeg kadra, maltretiranje nadređenih je pravilo. Kad sam počeo postizati svoje osobne rekorde 2009-2011 godine represija na poslu je dosegla vrh tako da sam morao smanjivati treninge i postupno prestajati. Tipičan komentar nadređenog, sa obaveznom cigaretom u ustima, je ovakav “ke ti trčiš? Ahahahahah, šta će ti to? Maratonac si znači da možeš dobro potegnut. Ti kapacitiraš” i onda slijedi prebacivanje enormnih količina posla sa onih koji puše i koji su bliski šefovima na mene koji sam “kapacitet” jer trčim maratone. Ispada da naporno treniram samo zato da bi me mogli više iskorištavati na poslu. To je troglavi zmaj: 1) uz sve moguće zdravstvene probleme, manjak željeza, slab vid, rashodovana koljena, itd. privatno naporno treniram da popravim osobni rezultat u maratonu, 2) država iskorištava moj privatni napredak i nabacuje mi se sve više posla, jer sam ja maratonac, dok se pušače i bliske šefovima rasterećuje, čak se sama riječ “maratonac” pogrdno i sa omalovažavanjem izgovara tijekom konverzacije i 3) dođem na utrke ili trening pa doživljavam razne poruge i napade u režiji nepoznatih osoba. Izdvojit ću najneugodnije: Lagvić liga – usred utrke primim udarac nogom u leđa uz povik digni tempo (okrenem se da vidim koja je to budala i odmah mi padne na pamet da je to možda smišljena provokacija te da upravo čekaju nekakvu moju reakciju da me diskvalificiraju sa utrke i upropaste cijelu sezonu lige), Puntijarka – nakon savladane staze i prolaska kroz cilj nepoznati čovjek mi dovikuje “skini taj osmijeh s lica, nisi pobjednik da budeš sretan”, zg kros liga u Maksimiru – u vrijeme kad sam puno trenirao i imao svoje najbolje rezultate, čovjek trči pored nas i dovikuje mi da tako dobro trčim jer sam našmrkan kokaina!!?, Plitvički maraton – umalo zakasnim na bus zbog nekih prljavih, naoružanih huligana koji su zaustavili tramvajski promet, trening Maksimir – dva auta puna cigana viču i prijete mi dok trčim, zg kros liga – jedan nesudionik me ometa kako bi me njegov prijatelj sudionik prestigao, itd.
Kad ja vidim taj ondašnji rukovodeći kadar na Općinskom građanskom u Zagrebu zbog kojeg sam morao prestati trčati maratone, manje više i dalje svi rade kao šefovi, to je živi užas. Čini mi se da nemaju ni osnovnu školu, srednju možda – uz vezu. Životno znanje i kultura 0. Ali takvi se umreže i stvore krug korupcije. Tražili su da krivotvorim službene podatke o statistici što sam odbio pa su me degradirali, pronevjerili su mi 10.900kn u računovodstvu suda, “namjestili pušku” kako se kolokvijalno kaže, konstruirali kaznenu prijavu, cijeli radni kolektiv pod prijetnjom otkaza prisilili na Elvirin tečaj bosanskosrpskog, zatvarali nas 8 sati u prljave, neprozračene sobice, ponekad i prave ćelije u podrumu, bez danjeg svjetla, izmišljali laži o meni, širili svakakve priče i sve s ciljem moje diskreditacije a na kraju me premjestili u Novi Zagreb gdje sam se preporodio i počeo natrag popravljati svoje rezultate. DORH je vezano uz pronevjeru proveo nekvalitetnu i parcijalnu istragu okomivši se na mene tj. žrtvu – oštećenika umjesto na počinitelje. Razumljivo, kad su neki akteri bliski visokim političkim krugovima. Dođe mi da se ispovraćam od muke koja je to sveopća korupcija. Čim sam opet počeo popravljati svoje rezultate 2016. se upliće Vlada RH donijevši famoznu odluku o zabrani novog zapošljavanja u državnim službama. Ponovo se počeo stvarati neizdrživi pritisak na mene jer moram pokrivati upražnjena radna mjesta. U državi općenito vlada ozračje apatije, primitivizma i represije. Da u dvije riječi moram opisati ovu državu – nered i sila. Nekako uspijevam izvući 2018. g. kao treći u zg kros ligi ali jedan dan uslijed stresa uzrokovanog poslovnom problematikom kolabiram pa u 2019. smanjujem treninge na minimum. Neću sada detaljnije objašnjavati stanje u državnim službama, ako vas zanima pročitajte moj raniji fb post o tome.
U slijedećem nastavku feljtona ću spomenuti svoje najbolje trkačke rezultate i pričati ću o svojim planovima za budućnost, a pobjeći iz ove države glavom bez obzira mi je trenutno najizglednija opcija.

“Moja trkačka kronologija” feljton by Gurkha Maratonac, 6. dio (u kojem ću spomenuti svoje najbolje trkačke rezultate, pothvate i plasmane, te pričati o planovima za budućnost):
18.9.2010. krug oko Jaruna 6.3km 23:3019.9.2010. polumaraton Varaždin 01:23:1110.10.2010. zg maraton 03:13:5431.10.2010. Lausanne 10km 38:18:0214.11.2010. Starek polumaraton 01:29:0517.4.2011. Kros SN 2000m 06:45:07
Svojim najvećim trkačkim pothvatima smatram 1) otrčanu utrku 23km u Krašiću, isto veče put noćnim vlakom do Splita bez sekunde sna i odmah slijedeće jutro otrčan Splitski polumaraton,  2) otrčana utrka Senj-Brinje i 3) otrčan Sljemenski maraton. Iskreno, uopće me više ne privlače takvi poluekstremni trkački pothvati, kamoli ekstremni, i sumnjam da ću se opet odlučiti na nešto slično.
Moji najbolji dosadašnji plasmani (ukupno na kraju sezone): Veteran kup 2012. 9. (deveti), Veteran kup 2014. 8. (osmi), Zg kros liga duga staza 2011. 3. (treći), Zg kros liga kratka staza 2012. 2. (drugi), Lagvić liga 2016/2017 10. (deseti), Zg kros liga duga staza 2018. 3. (treći).
Moji planovi za budućnost su prvo dovesti u red zdravlje (kronični patelarni tendinitis) i osobne financije, redovito trenirati, pa onda kroz godinu-dvije opet krenuti sa domaćim i inozemnim utrkama.

“Moja trkačka kronologija” feljton by Gurkha Maratonac, 7. dio – u kojem cu opisati svoja neugodna iskustva na ligama AK Sljeme: 
Za bolje razumijevanje onoga sto cu napisati moram prvo objasniti tko su glavni akteri ove price.
Gurkha Maratonac, tj. ja – svojevremeno veliki trkacki entuzijast koji je proputovao pola Svijeta radi sudjelovanja na utrkama, spartanski trenirao par godina, doslovno prolio krvi i znoja da postignem osobne rekorde koje sam postigao, ulozio novaca i novaca na sportsku odjecu, obucu, opremu, putovanja.
Predsjednik AK Maksimir gosp. Ante Blazanin – ugledni odvjetnik, jedan od najredovitijih hrvatskih maratonaca, ziva maratonska legenda.
Gosp. Mile Sikman – covjek trci dnevno po 20km, postigao je odlicne amaterske rezultate i osvajao medalje na mnogim utrkama. Sa 60 g. je jos trkacki aktivan. Ziva trkacka legenda.
Gosp. Dragan Jankovic – Predsjednik AK Sljeme, duznosnik atletskog saveza, veliki trkacki entuzijast i organizator brojnih utrka.
Svojevremeno sam sudjelovao na ljetnoj ligi Puntijarka i Zimskoj ligi Lagvic.
Jednom prilikom dodjem na Lagvic u drustvu gosp. A.B. i gosp. M.S. Nakon placanja startnine prolazimo pored organizatora D.J. koji komentira “mogli ste i neke prave trkace dovesti”. Nisam tada reagirao jer nemam obicaj reagirati na glupe izjave poput takve. Sada cu to prokomentirati u sklopu svog trkackog feljtona. Zar se tako pozdravlja drustvo u kojemu su trkacka imena poput nas spomenute trojice? Ili je red da se kaze npr. “dobar dan gospodo, dobro dosli na Lagvic ligu. Bilo bi lijepo da ste doveli jos svojih clanova, po mogucnosti i neke kategorizirane trkace, ali drago mi je sto ste dosli vas trojica znajuci koliki ste trkacki entuzijasti”.
Da je samo stvar elementarne kulture jos bi se moglo prijeci preko toga. Covjek ne zna koristiti rijeci, ili nije pristojan, ali zato dobro organizira utrke pa dobro ajde idemo dalje, daj znak za start, nije me briga sto pricas.
Medjutim ima toga jos ohoho. Nakupljalo mi se godinama pa cu sve sada napisati.
Isto je bio Lagvic. Trcim, negdje iza 1/3 duzine staze, na vrlo opasnom mjestu, gdje su zavoj i ponor, iza mene trci neki nepoznati trkac i odjednom me gurne u donji dio ledja. A imao sam tada ozljedu ledja koju sam zaradio neoprezno dizuci uteg na treningu tako da me njegov potez skoro paralizirao od bola. Nakon sto me gurnuo trkac je poceo galamiti na mene “digni tempo, sta je hocemo se sada svadjati?”…
(nastaviti ce se)

Moja trkačka kronologija” feljton by Gurkha Maratonac, 8. dio – u kojem cu opisati svoja neugodna iskustva opcenito na utrkama: 1) Na Jarunu se redovito odrzava triatlon. Jedne godine sam se prijavio za utrku “triatlon za gradjane”. To je bila skromna utrka, 100m plivanje/5km trcanje/12km bicikl, puno slabija nego pravi triatloni. Ali organizator ju je nazvao “triatlon za gradjane” i ja sam se kasnije pohvalio statusom da sam otrcao triatlon i pobjedio. Mozda sam ispustio “za gradjane” ali sam naveo o cemu se radilo. I sto se dogadja kao posljedica? Neki triatlonci, revoltirani mojom objavom, mi spreme osvetu zbog mog fb statusa. Ne znam tko su oni ali stvarno je bolesno ici se osvecivati zbog bezazlenog statusa. Bilo bi jednostavnije da su samo komentirali i sve bi se razjasnilo. Trcim Volim trcanje 5km na Savskom nasipu i zg kros ligu 4 kruga. Na Volim trcanje lik se zaleti 200m i kaze mi da je brzi od mene na 200m. A ja trcim utrku na 5km. U Maksimiru isti lik otrci 1 krug, ja sam trcao 4, i u zadnjih 200m njegovog jednog kruga, a mog 4-og,  iz sume iskace njegov prijatelj i meni radi blok sa svojim tijelom tako da moram stati a ovaj otrci do cilja i slavi kako me pobjedio u utrci na jedan krug koja uopce nije postojala. Koliko je to bolesno! Ne mogu vjerovati da bi se neki triatlonci isli ovako meni osvecivati zato jer sam rekao da sam otrcao triatlon. Indikativno je da se u oba slucaja radi o parcijalnom – ja sam otrcao parcijalnu duzinu pravog triatlona i ovaj lik je otrcao parcijalnu duzinu prave utrke. I obojica smo se hvalili da smo pobjedili. Ali ja uistinu jesam pobjedio: bio sam prvi na triatlonu za gradjane a on je pobjedio jedino u svojoj glavi…
Jedanput dok sam trcao zg kros ligu dosla dvojica na motorima, stazama kroz sumu, pa se stali pored nas koji smo trcali i smijali nam se. Ovako su rekli: “gle budale sta dahcu ko psi umjesto da se ovako gospodski voze na motorima kroz sumu”. 
Jedanput na zg kros ligi neki meni nepoznati covjek vidjevsi kako trkaci dlanom brisu nos tijekom utrke komentira “jeste ovdje dosli smrkat drogu?”.
Prilikom treninga u Maksimiru dolaze 2 auta puna Roma, izlaze van i pocinju mi nesto dobacivati na romskom. Nisam ih nista razumio i odem dalje.
Zimi kad trcim u jednoslojnoj specijalnoj trkackoj odjeci – ljudi komentiraju “vidi ovaj ide okolo u gacama na -10”. A po ljeti kad mi znoj jos vise priljubi odjecu uz tijelo ili se pojave mrlje od znoja komentari postaju jos primitivniji. Koje neuke budale.